05. 07. 2020.

Politička nekultura poslanika: Psovkom ću te, pesnicom ćeš me

Nekultura kroz neprimjeren riječnik u najvišim zakonodavnim tijelima je viđena mnogo puta. Takav riječnik je toliko čest da su se na njega gledaoci već navikli. Osim uvredljivih izraza  koji se više ne mogu ni izbrojati, parlamente Republike Srpske, Crne Gore i Srbije zatreslo je i fizičko nasilje krajem decembra prethodne godine. Izazivanje fizičkih incidenata pred kamerama u parlamentima nije spontano, ono je uvijek i na vrijeme isplanirano. Poznato je da političari koriste različite manipulativne tehnike zarad ubiranja političkih poena, a idu toliko daleko da bi izazvali i fizički sukob u kojem bi i sami bili povrijeđeni ako bi im se to politički  isplatilo.

Prvi od pomenutih incidenata dogodio se u Narodnoj skupštini Republike Srpske 23. decembra, kada je ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač udario narodnog poslanika iz opozicionog PDP-a Draška Stanivukovića. Povod za održavanje sjednice NSRS je bio sporni Program reformi BiH, za kojeg postoje dijametralno suprotna mišljenja. Dok su političke opcije okupljene oko vlasti tvrdile da ovaj dokument ne prejudicira članstvo u NATO, opozicione stranke su tvrdile da je slanjem dokumenta u Brisel, Bosna i Hercegovina zakoračila na put sa kojeg više nema povratka, tj. da će NATO granica biti uspostavljena na Drini. Već na samom početku sjednice moglo se naslutiti da od argumentovane borbe poslanika neće biti ništa. Poslanici opozicionog SDS-a i PDP-a su više od sat vremena ometali obraćanje Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda. Međutim, dobacivanje, lupanje, zviždanje nije izbacilo iz takta Dodika. Kada ovo nije upalilo, Stanivuković je primjenio drugu metodu,  NATO zastavicu stavio je na govornicu Dodiku a još nekoliko njih bacio prema ministrima i premijeru Radovanu Viškoviću. Ključni momenat koji dokazuje da je fizički incident Stanivuković htio izazvati je onaj, kada je Viškoviću nekoliko puta za redom dobacio „Ajde, udari“. Ni Dodik ni Višković nisu reagovali na ovu provokaciju na način kako je to očekivao Stanivuković. Ali jeste Lukač, nešto kasnije. Ali zašto je to Stanivuković radio? Stanivuković ni po koju cijenu nije želio odustati od provokacija bez da izazove fizički incident u kojem bi on bio žrtva, znajući da se statusom žrtve može mnogo toga postići u životu ali i u politici. Ovdje je riječ o samoprezentaciji. Na fizičko nasilje ljudi će svakako emotivno reagovati te će se po pravilu većinom svrstati na stranu žrtve, što bi Stanivukoviću bildovalo rejting. Kao što se i vidi na snimku, Lukač jeste udario Stanivukovića dlanom u lice, pa je tu pritrčala i Jelena Trivić, poslanica PDP-a kako bi spriječila veći sukob. Majstori manipulacije znaju za slabosti suparnika pa onda i biraju taktiku koju će iskoristiti kao oružje. Najslabija karika među ministrima po logičnom izboru Stanivukovića je bio svakako Lukač, kojeg je trebalo razbjesniti. On je kao borac vojske Republike Srpske nekoliko puta ranjavan, a od NATO aviona mogao je poginuti. Stanivuković mu je NATO zastavicama probudio stara sjećanja, ona sjećanja kada mu je glava bila u torbi a kojima se ni jedan bivši borac ne voli vraćati. Stanivuković je to znao i vješto iskoristio pa je Lukač lako upao u zamku. Zanimljvo da je istu noć u NSRS Stanivuković izjavio novinarima kako  on ne zna lagati i kako je vidio da je tada Lukač zavrtao ruke Jeleni.  Jelena nikada nije potvrdila riječi Stanivukovića, jer se i na samom snimku vidi da se to nije dogodilo.  Po planu dijela opozicionih stranaka, Lukača je trebalo predstaviti kao nasilnika  koji agresivno postupa i prema ženama, pa tako dodato srozati njegov rejting u narodu na čemu opozicija već duže vrijeme radi. Zanimljivo da su veliki hrvatski mediji na svojim portalima prenijeli ovu vijest na način da je „Lukač iz sve snage udario Stanivukovića“. Stanivuković je ipak prošao bez ikakvih vidljivih povreda.  Politička borba je veoma prljava, a mnogi političari ne biraju sredstva da dođu do cilja i ubiranja političkih bodova. Vješto koriste političku nepismenost dijela populacije, pa im često svoje postupke serviraju onako kako to žele.

Na kartu emocija kroz izazivanje incidenata igrao je i lider Dveri Boško Obradović u Narodnoj skupštini Republike Srbije 27. decembra, ali na svoj već oprobani i uspješni način-transparentima. Samo dan nakon izglasavanja zakona o Slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori, Boško Obradović i Ivan Kostić ušli su u salu tokom sjednice s transparentima, kritikujući „mlaku“ reakciju Srbije. Transparent koji je izazvao incident je onaj na kojem je pisalo „Vučić-Đukanović braća blizanci“. Obradović je takođe koristio tuđe slabosti i brzo i jednostavno obavio što je planirao. Izazvao je incident. Šef poslaničke grupe SNS-a, Aleksandar Martinović je brzo ustao i krenuo prema Obradoviću ali ga je već Kostić zaustavio. Do naguravanja je došlo do njih dvojice pa se tu umješao i Obradović koji je Martinovića gurnuo na pod sale. Treba uzeti u obzir da je Obradović nasrnuo na Martinovića i novembra 2017. godine, kada ga je u lice gađao mišem od lap topa na sjednici Administrativnog odbora skupštine. Evidentno je da između njih dvojice postoji animozitet od ranije. Obradović je performansom sa transparentima želio uvjeriti narod kako mu je stalo do srpskih svetinja u Crnoj Gori a da vladajućim partijama tobože nije. Pogotovo ne Vučiću, kojeg je poistovjetio sa Đukanovićem koji je ovih sedmica među najomraženijim ličnostima u srpskom narodu.  Izabrao je Obradović i dobar tajming. Požurio je kako bi preduhitrio oštriju reakciju Vučića prema potezu crnogorske političke elite. Obradović za razliku od Stanivukovića nije želio ispasti žrtva, nego se želio predstaviti kao patriota koji se bori za srpski narod. I on je imao za cilj ličnu političku korist kao i Stanivuković, a ljudi će procjeniti kolika će ona biti na izborima. Iako Obradoviću to nije bio cilj, Martinović je ovdje svojom reakcijom pokupio političke bodove. Osim što se predstavio kao zaštitnik predsjednika SNS-a i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i tako dobio plus u biračkom tijelu SNS-a, ispao je i žrtva jer je u fizičkom obračunu izvukao deblji kraj a ljudi će se uvijek svrstati na stranu žrtve.

Ostvarivanje vlastitih ciljeva bez obzira na potencijalnu štetu koja može biti prouzrokovana drugima je izglasavanje spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti u Crnoj Gori. 26.decembra reakcija parlamentaraca DF-a u crnogorskom parlamentu je posve drugačija i mnogo ozbiljnija od prethodne dvije. Lomljenje skupštinskog inventara, guranje, udaranje, psovanje je opet emotivna reakcija poslanika DF-a, koje je na kraju odvela i policija čime je Đukanović prezentovao svoju moć, a poslanicima DF-a tako dao status žrtve. Poslanici DF-a su ovim neparlamentarnim ponašanjem ostvarili a vjerovatno i pojačali podršku u svom biračkom tijelu. To je za političare i najvažnije. Za razliku od sukoba u parlamentima Republike Srpske i Srbije gde je bilo mnogo glume, pobunjeni poslanici u crnogorskom parlamentu su ostavili iskreniji utisak. Osim toga, postavili su se kao branioci Srpske pravoslavne crkve pa se njihovo ponašanje i može pravdati u srpskom narodu, jer je zahvaljujući upravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi sačuvan srpski nacionalni identitet tokom minulih vijekova. Za razliku od njih, isplanirani incidenti poslanika u RS-u i Srbiji se ničim ne mogu pravdati jer su bili zarad vlastite promocije.

Autor teksta je apsolvent istorije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci

Tekstovi objavljeni u rubrici “Lični stav” predstavljaju stavove autora tekstova i ne mogu se smatrati stavom RIC-a.

Foto/Cover: Bogdan Šobat/Privatna arhiva

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *