18. 08. 2019.

IZA KULISA: Šta je preduvjet za mobilnost osoba sa invaliditetom?

U svome gradu/zemlji primjećujem jedan gorući problem, a to je nedostatak samopouzdanja kod osoba s invaliditetom, što je prvi preduvjet za aktivno uključivanje u društveni život uopće. 

Osoba sam s invaliditetom od rođenja, imam 23 godine, krećem se isključivo u invalidskim kolicima, dijagnoza mi je cerebralna paraliza koja se definira kao stanje, a ne kao bolest. Znači, oduvijek i zauvijek u kolicima! Danas sam student Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, četvrta godina i smatram se mladom osobom s invaliditetom. Riječ invaliditet doživljavam samo kao izraz koji govori o mojim dodatnim potrebama.

Mobilnost osoba s invaliditetom podrazumijeva mogućnost da svaka osoba koja ima neki oblik invaliditeta, a koji utječe na sposobnost kretanja u prostoru, može pristupiti svim javnim i nejavnim prostorima te uslugama kao i sve druge osobe. Pojam mobilnosti većina osoba s invaliditetom poistovjećuje s pojmom slobode. Ako zbog stepenica ne možete izaći iz stana, ako ne možete otići na toalet, ući u taksi, u tramvaj, autobus, dućan, apoteku, vaša građanska prava su uskraćena i vaša sloboda je upitna. Mobilnost osoba s invaliditetom je otežana u svim zemljama na svijetu pa i u zemljama u tranziciji kao što su zemlje na Balkanu. Od 2000. godine do danas situacija na našim područjima se poboljšala u području ostvarivanja prava, mobilnosti i u pogledu upoznavanja šire javnosti s teškoćama i potrebama s kojima se svakodnevno susreću  osobe s invaliditetom. Poboljšanje mobilnosti uglavnom se odnosi na upuštene nogostupe, zvučne semafore, niskopodne tramvaje i autobuse, prilazne rampe, prilagođene sanitarne čvorove. O ovim promjenama na bolje svjedočim u Zagrebu i u većim hrvatskim gradovima, ali to još nije niti izbliza zadovoljavajuće. Još čekam na stanici niskopodni tramvaj, jer svi to nisu.

Foto: Privatna arhiva

Promjenu na bolje, promjenu prema inkluziji u društvu i obrazovanju potakla je UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koje su ratificirale i uvele u svoje zakonodavstvo sve zemlje Balkana. Hrvatska je i zbog pristupanja EU morala poduzeti korake prema naprijed i zadovoljiti preporuke Strategije za osobe s invaliditetom EU-a. Prema podacima iz EUROSTAT-a 80 milijuna Europljana ima neku vrstu invaliditeta, a procjenjuje se da će ta brojka do 2020. godine narasti na 120 milijuna. Ako se uzme u obzir i rastući trend starenja stanovništva i posljedični porast broja umirovljenika razumljiva je pojava odredbi o prilagođavanju postojeće infrastrukture, primjerice prilagođavanje ulaza u prostore privatne i javne namjene ili ugradnja liftova u stambene zgrade bez obzira na broj katova. Pomoću ovakvih mjera se postavljaju novi standardi gradnje koji uvelike pridonose povećanju mobilnosti osoba s invaliditetom. Glavni kamen spoticanja je i dalje implementacija jer u većini slabije razvijenih članica EU, a i onih koje još to nisu, postoji značajan problem spore birokracije i nedostatak političke volje. Upravo su to glavna područja u kojima se osobe s invaliditetom trebaju više aktivirati, primjerice aktivizmom u političkim strankama, udrugama ili kroz održavanje debatnih tribina.

U svome gradu/zemlji primjećujem jedan gorući problem, a to je nedostatak samopouzdanja kod osoba s invaliditetom, što je prvi preduvjet za aktivno uključivanje u društveni život uopće. Prije malo više od godinu dana, od strane udruge, koje sam i sam član, zamoljen sam da pokrenem radionicu samozastupanja. Odlučio sam da se grupa fokusira najviše na srednjoškolce. Moje obrazovanje bilo je u redovnom sustavu – osnovna škola, gimnazija i sada fakultet, sve u svemu, nje bilo nimalo lako. Družeći se s vršnjacima i mlađom djecom bez teškoća i s teškoćama shvatio sam da je najteže srednjoškolsko doba. U toj dobi svi se počinjemo samostalno susretati s novim poteškoćama i počinje razumijevanje kompleksnosti određenih životnih situacija koje stoje na putu. Nadasve, počinjemo uviđati kako nas drugi vide i doživljavaju.

Foto: Privatna arhiva

Kako osobno osjećam uključenost osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u nekoj sredini? Imam sreću da s roditeljima ili društvom dosta putujem. Pogledi prema meni govore mi o stupnju razvoja neke sredine po ovom pitanju. Djeca koja „bulje“ i viču – „mama, mama“ i prstom pokazuju na mene jasno govore o uključenosti i mobilnosti osoba s invaliditetom u toj sredini. Djeca koja u vrtiću imaju prijatelje s teškoćama, koja u razredu imaju frenda s teškoćama… ne obraćaju pažnju na mene, štoviše, pridrže vrata na ulazu…

Zaključno, kako se osobe s invaliditetom trebaju ohrabriti za uključivanje u svakodnevni život zajednice, tako i se i redovna populacija treba „ohrabriti“ za prihvaćanje različitosti u istoj toj zajednici.

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *